nedjelja, prosinac 6, 2009
Skoknuh ja tako neki dan u kino. Mladi mjesec. Meni nimalo od interesa ali moja pratnja (nije eskort služba) je vrlo zagrizla u cijeli serijal pa eto, pogledah. Kino je za mene uvijek mali izlet i doživljaj, a film koji idem gledat je zapravo najmanja stavka u svemu. Filmovi ko filmovi, izlazak i miješanje sa ljudima je bitna stavka. Kava prije, window-shoppig, kokice i cola, pivica poslije i lagana vožnja doma u toplom autu dok je vani 0 stupnjeva na zagrebačkim ulicama koje su meni najljepše tek iza ponoći, mračne i hladne. Mmmmm.
Film sam po sebi je bio ok. Ok film. Štajaznam. Vampirski Romeo i Julia. I non stop nešto jecaju. Glavni protagonisti to jest....mislim da nisu niti jednu rečenicu izgovorili a da im glas nije podrhtavao. Ali dobro. Nije sam film poanta, ko voli - voli, ko ne - ne (ujedno i dansašnja injekcija mudrih rečenica by Prfofiler ). Poanta je to što sam popizdio.
Otkad se to kino pretvorilo u običan jebeni tv program? Ali čini se da jest, barem po broju reklama koje sam htio- ne htio bio primoran odguzlati prije početka same projekcije. Nekada, sjećam se prije filma su se prikazivali traileri za nadolazeće super-mega-extra-blockbustere, nekih 10-15 min i onda se zavališ i uživaš u onome što si došao pogledati. Ali ne više. O ne. Sada po broju reklama i propagande premašuju HTV 1+2+ ZTV u najgorem izdanju.
Film "kao ono" počinje u 8:30(PM). Mi sjeli u baršunaste stolce oko 8:25. I blejao u proklete reklame za ovo ili ono, serem vam ne - valjda 25 ili 30 minuta. Koji qrac? Nekadašnje prikazivanje par trailera prije samog filma pretvorilo se u:
- Cinestar reklamira sam sebe
- Cinestar reklamira svoj parking
- Cinestar reklamira svoje kokice
-Cinestar reklamira 24 sata
- Cinestar reklamira Konzum
- Cinestar reklamira sam sebe
- Cinestar reklamira neki časopis
- Cinestar reklamira neku nagradnu igru
- Cinestar reklamira sam sebe
- Cinestar reklamira neki popust
- Cinestar reklamira neke DVD-e
-Cinestar reklamira sam sebe
..... i tako unedogled. Ne znam. Možda starim. Možda postajem osoran i hipersenzibilan, i možda mi počinju sitnice smetat. Ali da, smeta mi što sam od trenutka kada sam sjeo proždro pola kokica (najvćeih) i popio pola cole (najveće) dok sam dočekao samo početak prokletog filma. A nisam bio ni gladan ni žedan.
Svega mi, došlo mi je da se ustanem, odmarširam u nečiji ured nekakvog šefa nečega tamo i vrisnem :" da jebote, znam da od reklama živite ali sad ste stvarno pretjerali u 3 p. m. Boli me ona stvar za Konzum i Todorića i Jutarnji i 24, došao sam gledat film a ne EPP p***da mu materina!!! Nabijem vas i reklame, a da ih skratite barem na 15 minuta???" Sve u svemu, slijedeći put kada budem išao na film koji počinje u pola 9, uplahutat ću u dvoranu tek 15-20 minuta kasnije tako da me dočeka samo još 10-tak reklamica. Fkt su pretjerali, i to way too much.
Slijedeći put kad odem, vjerojatno će počet puštat i reklame za Milku usred projekcije. Nekada sam se u kinu opuštao, a sada se samo živciram. Ma. Vjerojatno se samo pretvaram u čangrizavo staro g*vno. Ipak ja već imam 20 i kusur godina, a to je skoro 30 a to je skoro 50.
Pusa svima i sretan Sveti Nikica.
Love, P.
subota, rujan 19, 2009
Evo, da se i ja malo pojavim na ovom svom i od Boga zaboravljenom internet-dnevniku. Da, u poslijednje vrijeme sam vrlo neaktivan što se toga tiče, samo zato jer sam aktivan sa puno drugih aspekata....a i ljeto je bilo u gradu, ljudi moji. Uvijek negdje, uvijek nešto, stalno neki mooving...i tako bješe da mi je bloganje bila zadnja stvar na pameti.
Međutim, pretpostavljam da će se to uskoro promijeniti jer lijepom vremenu lagano dolazi kraj, pa tako i šalabajzanju po vani i inim aktivnostima. Formula je vrlo jednostavna:
teški i sumorni dani = više vremena zatvoren u 4 pljesniva zida = više vremena za nepotrebna dvojenja, razmišljanja i egzistencijalna preispitivanja i kojekakva maštanja = zapisivanje istih na blog koji ionako nitko ne čita, pa ni ja sam :D
Barem po prilici šacam da bi tako moglo biti, da složim neki postić barem jednom-dvaput mjesečno ako ni iz kojeg drugog razloga, onda da ne zaboravim pisati hehe...
Nije da mi se konstantno ne vrzmaju raznorazne stvari po tintari, međutim problematika leži u tome da kad nešto pišem onda to želim napisati kako se spada, što će reći puno teksta i objašnjavanja (suprotno stvarnom životu gdje zbilja nisam čovik od velikih riči). Eto, kao upravo ovaj post: krenuo s idejom da bude rečenica dvije, a vid' sranja- već pol strane nakuco. J
Druga začkoljica je u tome što se katkad osjećam toliko tupavo i lijeno da ponekad mislim da mi glava služi samo da mi kiša ne pada u trbuh.
Bilo kako bilo, nadam se da ću se pokrenuti uskoro, a do tada lijep pozdrav svima a ne samo njima (što god mi to sad značilo).
Eto, da ne bude samo tekst čak i pridodajem jednu sliku (i to u tehnicoloru) odnedavnog izlaska negdje, s nekim, u mom omiljenm „a-la blue oyster“ štihu hehe (hint: policijska akademija). Jaknu imam, sad još samo kožne hlače...hmmm, možda one kaubojske s izrezanom guzicom, i mamuze pride? Šala, šala, full sam hetero još uvijek hahaha...
Pozz,
P.
ponedjeljak, kolovoz 10, 2009
Evo, vratio se i ja sa lijepe nam i suncem okupane Adrie....iz Pakoštana točnije, rodne grude generala Ante Gotovine. Sasvim nebitno za moj r&r, ali eto da spomenem budući da je njegovo lice na svakom vražjem posteru tamo.
Kao što napomenuh u prošlom postu nikada nisam bio osobito lud za morem, ali eto ispostavilo se da su ovih šest dana bili prilično dobar potez. Možda se i moj mentalitet malo izmijenio pa mi sada bolje pada zasoljena mikroklima. Štoviše, bio bih spreman ostati još koji dan ali više sile nisu dopuštale. Ukratko, svodilo se uglavnom na moje standardno i tvrdoglavo izbjegavanje mazanja losionima prilikom sunčanja (jer to je za žene i homiće), manje-više cijelodnevno cvrljenje na nemilosrdnom suncu ne mareći za hlad unatoč brojnim upozorenjima (jer pravi muškarci se ne skrivaju od neke tamo bezvezne usijane zvijezde na nebu) i kao produkt toga izbjegavanje bilo kakvih fizičkih kontakata sa bilo kime uslijed rak-crvene opržene kože koja iznenađujućim intenzitetom isijava toplinu tokom noći (iako naravno nikada neću priznati da me boli ili da sam bio u krivu). No dobro, karikiram malo, nije bilo baš tako strašno.....imam prilično dobru kožu pa ne izgorim jako i brzo pocrnim, ali malo jesam porumenio kao što se i vidi iz nekih priloženih slikica.
Sem toga, dani su uglavnom prolazili u ispijanju pive (koju nikada nisam osobtio ljubio ali mi je ovih dana postala zabrinjavajuće yummy) u bircu nadomak plaže, a noći u šetnji uz rivu i kroz obje pakoštanske ulice (četiri ako ubrojite i one okomite). Malo i stisnuto mjesto ali vrlo kvalitetno posloženo i vrlo posjećeno. Sitno a ima sve što čovjeku treba. Izjedanje pizze i ribetine (koju ja ne jedem ali ih je zato ostatak društva gutao poput pravih albatrosa) i nakon toga guštanje i eksperimentiranje sa raznoraznim koktelima....evo mali rezime nekih od tih pića za koje sam uvijek smatrao da se pažnja prvenstveno poklanja tome kako će izgledati i koje boje biti, a okus dolazi tek na posljednjem mjestu:
- Tequilla Sunrise - efektno zvuči i to je sve. Tres loše za piti. Šteta što su tako dobro ime potrošili na tako loš koktel.
- Hawaii – koktel za cure, rekao bih. Unutra sve neki likeri....lijepa kričavo zelena boja, prilično dobrog i osvježavajućeg okusa, ne lupa jako.
- Sex on the beach – također vrlo dobar, mali udio alkohola, vrlo dobro pićence za razvlačiti po stolu neko vrijeme.
- Toasted Almond – nisam pio, ali ženski dio društva se često davio u njemu dakle mora biti dobar. Kratak doduše (u martini čaši) i vrlo kremast, ima neke veze s čokoladom. Izgleda kao da ga je lakše jesti žlicom nego slamkom.
- Zombie – moj omiljeni. Šuta poprilično, a kako i ne bi sa 4 vrste žestice unutra...tipa Bacardi silver, Bacardi black, Stroh 80% i još koješta. Par ovih i lizat ćetestvari s poda.
Kušao sam još neke ali ne sjećam se više niti imena niti okusa....ali savršena razbibriga za duge ljetne noći provedene na šarenoj terasi (dok u pozadini poje Duško Lokin unplugged) i dobar animator za one dobro nam poznate beskrajne cijelonoćne filozofije i razglabanja besmislu postojanja, stanju u Plivi, Božjoj čestici ili whatever, samo da se drobi i smije.
Obišli smo još malo Murter (malo dosadno), Zadar baš za vrijeme Noći Punog Mjeseca (fkt lijep grad, morske orgulje i pozdrav suncu su baš forica) i još pokoje mjesto, tko bi zapamtio sve.....
Sve u svemu, vrlo sam zadovoljan tako da mi to vražje more možda postane godišnja praksa kao tisućama drugih Hrvata.
A sada sam opet na usijanom asfaltu sa još 2 tjedna godišnjeg za uludo skuriti uz pokoju obvezicu koju nisam stigao za radnih dana...najbolje da se bacim na planiranje i kontempliranje. Ali prvo jedna kvalitetna zagrebačka kavica, jer od svih birceva koje sam na obali prošao nigdje nisam bio osobito zadovoljan tim crnim nektarom. Možda ih tamo kuhaju sa slanom vodom...:)
Neka zabačena murterska plaža....i vrlo hladno more, ulazio sam pola sata valjda :)
Lijepi Zadar-grad....oops, ovdje mi je nešto izobličilo lice haha....ili loš fotić ili previše pive lol
I naravno, Kalelarga....zadarski Cvjetni trg ili npr. Tkalča....ma špica uglavnom.
Večera hehehe...izmislio sam novu cocktail-dijetu.
Razumljivo, morao sam posjetiti i rodbinu....
Panorama pakoštanske marine....puno lijepih brodića i nekakvi veliki ananasi zabijeni u zemlju...
...i ja na plaži, u procesu prženja kože sve do do boje trule višnje
Ranije navedeno chillanje u bircuzu....
PS: ne, nisam ego-tripper (barem ništa više od ostalih ljudi hehe), na slikama sam samo ja jer nikada ne stavljam slike drugih ljudi na svoj blog, to može izazvati neželjene reakcije...anyway, dovoljno slanih uspomena za ovo ljeto.
P.
nedjelja, kolovoz 2, 2009
No, došlo vrijeme i da se Profiler malo odmori....godišnji napokon stigao, i iako nisam kao većina ljudi dočekao ga na iglama jer se nisam osjećao posebno izmoreno, tek jučer sam shvatio koliko mi stvarno treba nakon što sam u 8 navečer pao u nesvijest i probudio se tek u 3 ujutro. Figurativnu nesvijest naravno, ne dosovnu.
I tako sutra krećem na inače meni prilično mrsko more....da, mrsko. Jer ja sam dijete asfalta, urbani klinac....born and raised usred tutnjave autobusa, kamiona, cike policijskih i ambulantnih sirena i slično. Ne sjedaju mi dobro izolirana, odvojena mjesta i čisto jednog razloga: dosada. Kad god sam bio na moru umirao sam od dosade. Beskrajno izležavanje na plaži i okretanje na suncu poput čevapčića i tako 10 dana za redom....just not my cup of tea. I zato na moru nisam bio već cca 5 godina. Do ove.
Nema veze, promjena mi sigurno neće škoditi, ako ništa vratit ću se sa fino skvarcanim tenom, taman da se šepirim podnevnom zagrebačkom špicom poput brončanog poluboga a to je samo po sebi već plus hahaha
....a koliko ostajem, to još ne znam. Ovisi o ovoj galeriji likova s kojima idem....ja naginjem na nekih pet dana, međutim čini mi se da bi moglo potrajati i do 10. Hrmph....
Ha Bože moj...šta mi onda ostaje osim pokušati se prilagoditi što je više moguće i nadati se da tamo gdje idem ima pokoji birc ili noćni klub jer nisam od onih koji idu u 9 na počinak. A siguran sam da će me i pokoja turistkinja strana ili domaća uzeti na nišan, uvijek bude tako....
Dakle, doviđorno svima i blogamo se kad se vratim, možda nabacim pokoju fotku ako bude koja vrijedna nabacivanja. Ugodan odmor i zabavu svima gdje god bili, na pijesku ili asfaltu...do tipkanja!
P.
nedjelja, srpanj 19, 2009
Evo, nakon malo duže pauze reko da i ja nabacim koje slovo na papir. Bloganje mi u poslijednje vrijeme nije baš bilo prioritet kao što se i vidi, ali tu sam ja, onak pomalo, kradomice, skitam se i snimam.
Evo baš imam otvoren 24 sata, i opet čitam malo o MJ-u...toliko pišu o njemu da je svima već dozlogrdilo...ali kud svi turci, tud i mali Mujo (tj. ja). Ne namjeravam baš puno razglabati o njemu, to već svakodnevno čine bilo novine bilo ostali blogeri.
Reći ću samo da ga nikada nisam osobito doživljavao, nije mi sjedao taj kreštavi niti muški-niti ženski glasić, kao i dosta ostalih stvari što se gore navedenog tiče. Kažu, nakon što je umro odjednom se rasprodaše sve njegove ploče u roku odmah, nestalo kao crni kruh. Mislim ljudi, pa gdje ste bili posljednjih 30 godina? Odjednom je sada svima zanimljiv. Ljudi kao ljudi, a ni autor ovih redaka nije ništa manje „samo čovjek“, pa sam tako i ja posljednjih tjedan-dva širio malo horizonte što se današnjeg subjekta tiče. I, što sam zaključio?
Kralj popa? Hmmm...za mene osobno postoji i uvijek će postojati samo jedan Kralj. Glazbe. Neću uopće zadirati u njegov osobni život (MJ-a, ne ovog drugog), to ostavljam kuloarima i žutoj štampi, neka nagađalju i nabacuju insinuacije. Mene zanima umjetnik, performer, entertainer. A to je bogme bio. Ali Kralj? Ne znam. Možda. Jedno je sigurno: originalnost, neponovljivost i posebnost mu nitko ne može osporiti. Kao ni Elvisu. U neku ruku, obojica su učinili isto: došli niotkuda, banuli na ustajalu i uspavanu glazbenu scenu i napravili revoluciju zauvijek i nepovratno izmijenivši 'ziku kakvu smo poznavali i ostavili neizbrisiv trag koji će manjim ili većim dijelom pratiti bilo koji nadolazeći artist-wannabe. Elvis i MJ jesu bili kraljevi, bez obzira na to kako su živjeli i kakav kraj dočekali....tu i tamo još se našao pokoji princ....a sve ostalo su uglavnom dvorske lude. A eto, oni odoše. Kako jednom netko reče: „who's gonna fill their shoes? Who's gonna stand that tall?“
No, umjesto da trošim riječi uzalud, evo nekoliko filmića koji govore sami za sebe i koje se definitivno isplati pogledati čak i ako niste obožavatelj, kao što nisam niti ja.
Nenedhebiv performans:
Opet ta besmrtna Billie Jean, 30-godišnjica...ovdje je imao preko 40 godina, ali ipak...f'ckin awesome.
Tek kada čovjek vidi ovako nešto, nauči cijeniti original (funny!)
I meni definitvno najbolja Jackova stvar, teško nadmašiv video kao i sama pjesma....možda mi se toliko sviđa jer je ovdje manje-ženskast -više-rock 'n roll-MJ. Kako god, slušao sam ju cijeli tjedan. Zmazana Diana J
R.I.P.
Legenda i genij.
srijeda, lipanj 3, 2009
utorak, svibanj 26, 2009
Počelo je. Dan D. Desant na Normandiju. Ili u ovom slučaju, moju firmu. Naime, jučer nam se iskrcaše dva agenta američkog FDA (Food and Drug Administration), časkom navratiše u inspekciju. FDA možete slobodno čitati kao FBI, nema osobite razlike. Nijedna inspekcija nikada nije ugodna, međutim ovi su daleko najrigorozniji od svih. Ameri ko ameri. Ne vole ništa što nije američko, a pogotovo balkance. I uvijek dolaze sa predrasudama. Za razliku od ostalih inspekcija (europskih ili pak domaćih) koje dolaze sa idejom da mi radimo po propisu te da su oni tu samo da malo provjere ili posavjetuju, ovi dolaze sa predumišljajem da sve što im kažemo je laž te smo primorani konstantno braniti se i osvjetlavati obraz koji čak nije niti osobito ukaljan. To je jednostavno njihov pristup, šerifovski. U Americi čak nose i pištolje, međutim naši zakoni im to ne dopuštaju pa su nama došli gologuzi, pardon, goloruki. Ništa manje opasni zato. Šteta koju mogu počiniti je katastrofalna, ako ne i terminalna (ključ u bravu). Ako nađu nepravilnosti to jest, i ako su te nepravilnosti prevelike. Nitko ne može poslovati bez grešaka, to je jasno...samo što neki griješe manje a neki više. I neki ih bolje prikrivaju od drugih.
Klasične inspekcije traju po 2-3 dana ili čak samo jedan. Međutim ovi su ovdje 3 tjedna. Kriste. Sito i rešeto. Rastavit će nas na proste faktore, da to tako formuliram. Ako ni zbog čega drugog onda iz puke dosade i viška vremena na rukama. A vremena imaju. Već iz prvih nekoliko pitanja se dalo zaključiti da ti ljudi (samo ih je dvoje, ali vjerujte to je više nego dovoljno) znaju znanje te da ih se neće moći hraniti selektiranim i profiltriranim informacijama koje bi mi htjeli da oni vide, što inače jest politika ophođenja sa inspektorima. Neki puše, neki ne. Ovi ne.
Stanje u firmi je, kao što se to može i pretpostaviti, kaotično. Nervoza i užurbanost svuda, sve mora biti savršeno, sve kao po špagici, čak i kada ne može. Mora. Pritisak je velik sa svih strana, i neki ljudi malo pucaju po šavovima. Pripreme za dolazak FDA su bile užasno iscrpljujuće za mnoge pa čak i mene (prošli vikend sam radio po 10 sati, subotu i nedjelju a čini mi se da ću i slijedeće) i sada kada su ovdje taj trend ne jenjava. No dobro, tek je drugi dan. Vidjet ćemo kako će biti dalje.
Ja nisam na direktnom udaru (zasad), te sve to prilično stoički podnosim, držeći svoj kut i promatrajući užurbane pčele, kraljice i radilice kako mile navrat-nanos po našem velikom saću. Radno vrijeme više mi nije od 8 do 16 nego od 8 pa dok nam ne jave da možemo doma, što je jučer bilo oko pola šest. Nije tako strašno, znalo je biti i puno gore.
Svojstveno meni, ogradio sam se od svega i ne dopuštam da me išta tangira, samo radim svoj posao (i trenutno malo više od toga) najbolje što mogu. Jedino što me uistinu smeta je to što svo to vrijeme vjerojatno neću uspijevati stizati na treninge. Počeo sam ponovno trenirati nakon godinu i pol dana pauze i stvarno mi je odlično, krv ponovno kola tijelom, snaga se vraća, mišići vrište, pluća dišu. Treba mi to. Sat i pol no-brainera, samo peglanja dok ne procure krv i znoj.
Jučer sam se kao kreten žurio nakon što su nas otpustili nadređeni, bez trenutka uobičajenog odmora prije treninga, brzim galopom od posla do doma, uletio u stan sav blještav od znoja (vani je bilo ugodnih 32 stupnja valjda a ja pješke), jednom rukom pakirao kimono u ruksak, drugom jeo hrenovku u pecivu, trećom već otključavao vrata da ulovim tramvaj jer mi do Kvatrića treba barem pola sata i tako redom...malo pregust raspored. Ali takva su vremena. Barem sam stigao, što vjerujem da narednih dana neću niti moći.
I moje blogerske aktivnosti će biti proporcionalno smanjene, na poslu mi sada stalno netko dahće za vratom a kad dođem doma (kad god da to bude) redovito se žurim trenkat ili u grad ili nešto treće. Ili mi jednostavno treba trenutak odmora. Tako da ću narednih cirka tjedana biti malo usporen što se tiče blogarenja i blogerskog prigovaranja.
Što ne znači da neću nastaviti nadzirati vas ostale skrivene pisce i pjesnike u duši.
A sada gibam na cugu sa svojim bratićem kojeg jako volim a prerijetko vidim, jer moram ubrati svoj zakašnjeli rođendanski poklon i udijeliti njemu njegov. Obojici nam je bio roćkas u petom mjesecu. Biti će to opet klasična razmjena skupocijenih parfema, prepostavljam. Pa, sa moje strane sigurno, nisam imao vremena niti volje pokušavati biti originalan. Skupi parfemi su idealan poklon, oduvijek sam smatrao. Ako ti se sviđa- koristiš ga, ako ne- pokloniš dalje. Bitno da je skupo, tako ne možeš pogriješiti hahaha. Pa tako dok ti se opet ne vrati u ruke. Kao bombonjere, zar ne? Šalim se naravno...ali samo napola.
EDIT: kao što rekoh...dobio sam Jack Daniels u nekakvoj tres chic limenoj kutiji, 1000 kn od bratićeve mame (divna žena, Bog ju blagoslovio) i ofkors- parfem. Ovaj put Davidoff Silver Shadow. Čak mi se i sviđa, it's a keeper. Isprike na možda nejasnom piskaranju, nakon 4 Leffea (sjajna pivčuga) nisam sklon lektoriranju kao inače. A i malo me baca. Idem se sada brijat. Onak, žiletom. Jer imam beskrajno povjerenje u svoju motoriku.
četvrtak, svibanj 21, 2009
Danas je dobar dan. O, da.
Lijepo je kada vam jedna mala sitnica, naoko sasvim nevažna a drugima nerazumljiva i trivijalna može preokrenuti cijeli dan, u pozitivnom smislu. Nije bitno što ni kako pa neću niti navoditi. Ionako većina ne bi niti razumjela o čemu se radi ili bi samo blijedo pogledali i ne mareći slegnuli ramenima pitajući se što je tu toliko sjajno.
Bitna je samo poanta. Bitno je da je meni bitno. Bitno je leći navečer u krevet zadovoljan i sa jedva vidljivim osmjehom na usnama. Trebalo bi više ovakvih dana. A onda opet, da ih je više ne bi ih naučili cijeniti toliko. Život se sastoji od sitnica, vele. Vjerojatno su u pravu.
O happy day! 
petak, svibanj 15, 2009
Jedna od boljih izreka koje sam čuo i zapamtio. A što zapravo znači? Moje viđenje je slijedeće.
Mladi ljudi su tako puni energije i vitalnosti, međutim uporno propuštaju priliku za prilikom da te svoje talente utroše u nešto korisno, preferirajući dangubiti nad kompjuterima i ganjati ostale pomalo besmislene i trivijalne ciljeve (op.a. nije da sam ja bio nešto bolji). Youngsteri imaju sve što im treba, sa fizičkog aspekta: u najboljem u zdravstvenom stanju u kojem će ikada biti, umovi su im oštri i brzi ali manjka naravno strpljenja, razumijevanja i mudrosti što na kraju rezultira sa tako mnogo potraćenog i samim time beskorisnog truda. Gdje opet netko tko je poživio i učio sada zna što bi trebao učiniti sa svim tim sposobnostima ali nema više tijelo niti ostale atribute potrebne da to učini. Da sažmem: ono što u većini slučajeva mladosti nedostaje je kapacitet da cijeni vlastito stanje. To cijenjenje se razvija sa godinama i mudrošću. I gubljenjem istog (stanja).
Nije ovo neka nova ideja, autor izreke iz naslova je George Bernard Shaw, barem tako svi vjeruju. Dakle znalo se to još i prije stotinu ili dvije godina, tako da smatranje mladeži beskorisnom i neproduktivnom nije zaštitni znak modernih svjetlucavih vremena. Shaw je volio biti paradoksalan i oprečan, i paradoks ovdje je više nego očit. Od srednjih godina pa nadalje ljudi promatraju energiju, snagu i entuzijazam mladih ljudi i misle „Što bih ja mogao s time. Sada kada imam zrelost i mudrost mogao bih uzeti te kvalitete i napraviti korisne stvari sa njima, radije nego da ih tratim na dječju nemarnost.“ Paradoks ovdje je naravno to što, čak i kada bi se starijima dozvolilo da budu mladi još jednom, opet bi napravili sve isto kao nekada. Stvari se jednostavno moraju odvijati određenim redosljedom, i to je sve.
Tko od nas nije bio počašćen onom povijesnom rečenicom „eeee da su mi tvoje godine i ova pamet, di bi mi bio kraj“ od starijih dok su sa iskrom zavisti u oku promatrali naša borama i vremenom još uvijek neokrznuta lica? Osobno, ne vjerujem da bi čak i tada napravili nešto bolje ili drugačije od nas, ali dobro...neka bude.
Francuz iz 16. Stoljeća, Henri Esteienne je imao otprilike istu ideju rekavši „Kad bi samo mladost imala znanje; kad bi samo starost imala snagu“.
Mislim da nema čovjeka koji na svoj rođendan ne razmišlja o godinama. Razmišljaju mlađi koji bi htjeli biti stariji jer im to otvara sasvim nove prozore u svijet a i mogućnosti koje im još nisu dostupne. Razmišljaju stariji koji bi htjeli biti mlađi jer bi dobili nazad privilegije koje im više nisu dostpne. Ali zajednički nazivnik oboma je činjenica da ljudi nikada nisu zadovoljni svojim godinama.
A kako sam ja dovraga došao na to da pišem o ovome? Pa, jučer sam proslavio 29. rođendan. Bate led. A nije bilo tako davno kada sam milsio da je ta brojka tako daleko da ju nikada neću dosegnuti. A eto ipak. Skoro pa ću imati trideset. Nemati trideset točnije, jer te godine više nemam, pobjegle su. Koliko još imam, to ne znam. Čitajući sada iznova što sam napisao, netko bi mogao steći dojam da sam jedan od onih cvilidreta koji jauču za minulim vremenima, što nije ni približno točno. Ona su točno tamo gdje trebaju biti, pohranjena duboko u mom sjećanju, svi dobri trenuci i loši. Daleko od toga da mislim da sam star (imam prijatelja koji stalno kukaju o tome, tamo još od svoje osamnaeste valjda), štoviše vrlo se mlado i sposobno osjećam, a takav i jesam. Naravno da nisam više tinejdžer (niti sam siguran da bih htio biti opet iako su to bila dobra vremena za mene), ali sam negdje na pola puta. Najbolji dio puta ako se mene pita. Jer tek sada sam dovoljno zreo da bih sagledao neke slike iz zrelije i smirenije perspektive, usmjerio energiju na potrebne stvari, dovoljno mudar i iskusan da bih znao barem otprilike što mogu a što ne, a opet dovoljno mlad, snažan i sposoban da obavim što god treba obaviti. Ne tako bespotrebno i pretjerano žestok kao nekada, ali sa još uvijek dovoljno životne žestine i najbitnije: znanjem gdje i kada je usmjeriti.
Sviđa mi se kakav sam sada. Kada bih barem zauvijek mogao ostati ovakav. Wishful thinking, of course. Zdravlje će se na prstima odšuljati, snaga rastopiti, vigor i elan rasplinuti, um zamagliti a tijelo saviti. Jedan nevidljivi korak za drugim. Ali do tada još ima vremena. Puno vremena. Barem se nadam.
nedjelja, svibanj 10, 2009
No, budući da sam ovih dana postao kao afrički ljenjivac i ne da mi se ništa pisati niti razmišljati o pisanju (no dobro, više je na stvari to da nemam vremena nego da mi se ne da), odlučih podijeliti nekolicinu svojih sličica netom slikanih na poslu uglavnom, da se vidi kako izgleda muškarac u uniformi hahaha...
Dvojio sam neko vrijeme je li mudro stavljati svoje slike na blog, jer ipak je ono što većinu ljudi privlači kod bloganja upravo ta anonimnost koju pruža velika svjetska mreža ali zaključih da mi je zapavo apsolutno svejedno. Nisam čovjek koji nešto skriva niti se nečega osobito srami, pa onda zapravo nije niti bitno. Meni barem. Iako ne bih volio da me netko prepozna pa napravi sprdnju iz mog blogarenja (jer inače ne odišem kao tip koji zapisuje svoj misli u bilo koju vrst dnevnika), npr moji hahari iz Siska ili s treninga. Nema veze, ako se dogodi slomit ću im nešto u guzici i opet će sve biti u redu hehe. Ionako je bloganje za mene samo eksperiment, možda prolazni, možda ne. Vrijeme će biti najbolji sudac, kao uvijek i u svemu.
Oprostit ćete moj razbijeni/iznureni izgled na nekim slikama, ove s posla su uglavnom fotkane prošli tjedan gdje je „yours truly“ bio prokleto neispavan iz inih razloga, što je kolega s posla zdušno iskoristio te se raspištoljio mojim novim mobitelom i pripadajućom kamerom.
- this is mua
- sa brilama otpornima na sve, i metke valjda....a čak nisu Mojave :)
- školski primjer radnika koji spava 3 sata prije posla....2 dana za redom. Ne preporučam.
- in my head zombie zombie zombie e e e a...
- neke slike su odrezane da bi se zaštitio integritet nevinih civila koji su slučajno ili manje slučajno upali u kadar
- e sad. nekome ovo možda izgledat kao da spavam na poslu, ali ne! Ja ovdje zapravo vršim intelektualni rad!
- poklončić od ekipe s posla... tko bi rekao da će odabrati baš ovaj motiv 
- ovakvi izlasci su uglavnom krivci za one podočnjake na gornjim slikama. A šta ću kad sam mlad i povodljiv, na sve me nagovore..:)
- malo sa nedavne krizme
- moja ljepša strana hahahaha
- evo jedna stara s mojom zakon curom, nažalost morao sam ju pokloniti
- i jedna s poslovnog domjenka...a jesmo se tu naradiliii
Oke, stvarno sam se raspištoljio s slikama, dosta je bilo!
Odo sad na Jarun, carpe diem! :)